Kopriva je biljka koja za većinu ljudi predstavlja samo običan korov. Rijetki su oni koji znaju da upravo ova biljka sadrži mnogobrojna ljekovita svojstva te da se tradicionalno upotrebljava u fitoterapiji već stoljećima.
Kopriva je zeljasta višegodišnja biljka, koja u prosjeku doseže visinu od 150 cm. Njezini listovi su karakteristična srcolika oblika, a dugi su od 3 do 15 cm. Listovi se nalaze na kratkim peteljkama i imaju kratke dlačice. Pokriveni su u potpunosti žarnicama, koje su vrlo neugodne na dodir. Cvjetovi koprive su zelene boje i vrlo su diskretni, razdoblje cvjetanja je u periodu od proljeća do jeseni.
Postoji više vrsta koprive, ali samo su dvije važne iz perspektive fitoterapije i liječenja. Radi se o vrstama tzv. žarih kopriva (urtica dioica l. i urtica urens l.), koje manje više rastu samoniklo u našim krajevima. Ove dvije vrste i njihovi hibridi posjeduju određena ljekovita svojstva i koriste se u liječenju. Dok druge vrste poput recimo bijele mrtve koprive pak ne.
Važno je ujedno i razlikovati pozicije biljke i treba znati njihovu točnu primjenu. Jer određeni dijelovi biljke imaju različita svojstva i samim time i različit učinak na organizam. Svi dijelovi koprive se koriste za izradu lijekovitih pripravaka, dakle list, korijen, cvijet, sjemenke, itd.
Kemijski sastav
List koprive bogat je mineralima kalijem i silicijem. Ima najviše kalija što donekle objašnjava i njegov diuretički učinak. Zatim sadrži još flavonoide, estere kavene kiseline, mravlju kiselinu koja se nalazi u žarnicama i koja nam zadaje najviše boli. Od drugih interesantnih spojeva tu su histamine, serotonin, leukotrien, itd.
Korijen koprive od najvažnijih spojeva sadrži proteine (UDA), zatim sterole i hidroksi-masne kiseline. Sadrži velike količine vitamina A, C, B2 i bogata je željezom pa se koristi kod otklanjanja stanja potištenosti i osjećaj umora, ali i pridonosi stvaranju crvenih krvnih zrnaca što olakšava opskrbu tijela kisikom i otklanja slabokrvnost.
Korištenje koprive u terapijske svrhe
Kliničkim ispitivanjima je potvrđena učinkovitost lista koprive kod tzv. ‘’čišćenja’’ bubrega u tu svrhu koristi se čaj od lista, kontinuirano u vremenskom periodu od tri tjedna. Preporučuje se također kod oslabljenog organizma, anemije i čestih mokraćnih infekcija. Zatim kod liječenja reumatoidnog artritisa i artroza, bilo kao samostalan lijek, bilo kao dodatna terapija uz druge lijekove. Općenito je dobar i koristi se za bolesti mokraćnog sustava (cistitis).
Tinktura i čaj od koprive su odlično sredstvo za pojačano izlučivanje mokraćne kiseline, stoga se mogu koristiti kod gihta (bolest nakupljanja mokraćne kiseline u zglobovima). Kod slučaja gihta potrebno je korštenje pripravaka od koprive više mjeseci (cca 6mjeseci). Korijen koprive preporučuje se kod adenoma prostate, čak i kod kroničnog prostatitisa.
Postoje i druge bolesti koje se znalo tretirati raznim pripravcima od koprive. Primjerice u tzv. narodnoj medicini kopriva se koristila za liječenje anemije jer je vrlo bogata željezom. Korijen se koristio kod ispadanja kose, a sjemenke za liječenje prostate. Treba napomenuti kako klinička ispitivanja nisu potvrdila koliko je kopriva djelotvorna u liječenju navedene simptomatike.
Izvor: Shutterstock
Čaj od lista koprive
Čaj od koprive se priprema od 3 do 5 grama suhog lista koprive koji se prelije sa 250 mL kipuće vode te se ostavi nekih desetak minuta da odstoji. Pije se tri put dnevno, najčešće nakon obroka. Dnevna doza koja je potrebna da bi postigao nekakav terapijski učinak jest od 9 – 15 grama. On je vrlo koristan kod kožnih bolesti, bubuljica i akni, a preporučuje se i kod pojave afti i upale desni. Zbog već spomenutog visokog udjela kalija, čaj djeluje diuretski, zbog čega se koristi u liječenju upale mokraćnih puteva.
Djelovanje koprive
diuretik
kod obilnih menstrualnih krvarenja
protiv alergija
kod problema sa prostatom
detoksikacija organizma
za liječenje hemoroida
liječenje astme
kod artritisa
kod bubrežnih kamenaca
ispiranje usta čajem od koprive spriječava se neugodan zadah
Artičoka je mediteranska biljka interesantna izgleda i okusa, a poznata je i po lijekovitim svojstvima
Artičoka (Cynara scolymus) je mediteranska biljka koja uspijeva na području čitavog Sredozemlja, ali njezino točno porijeklo nije poznato. Kod nas je najviše rasprostranjena u Dalmaciji na otocima, a uzgaja se i u dalekoj Aziji te Sjevernoj i Južnoj Americi.
Kao namirnica nezaobilazan je sastojak francuske i talijanske kuhinje, a kroz povijest je bila poznata i kao jak afrodizijak pa se njezina konzumacija zabranjivala ženama. Artičoka je bogata vitaminom C i K, odličan je izvor folne kiseline, bakra, mangana i magnezija. Ljekovitost artičoke je opisana u 4.st.pr.kr (Aristotel). Spada u istu obitelj kao i suncokret. Listovi sadrže aktivne komponente – cinarin te različite flavonoide osobito luteolin.
Lijekovitost artičoke
Znanstvena istraživanja još iz tridesetih godina prošlog stoljeća pokazala su da artičoka stimulira produkciju žući u jetri, stoga je ova biljka korisna kod ljudi koji imaju otežanu probavu masti.
Ekstrakt lista artičoke smanjuje razinu kolesterola u krvi.
Za ovo svojstvo je zaslužan luteolin koji sprečava sintezu kolesterola u jetri. Cinarin i flavonoidi su jaki antioksidansi koji spriječavaju oštećenja stanica jetre te štite tijelo od oštećenja nastalim djelovanjem slobodnih radikala.
Artičoka sadrži inulin, polisaharid koji usporava probavljanje hrane, te pomaže u kontroli razine šećera nakon obroka što je osobito važno za dijabetičare. List artičoke se tradicionalno koristi za detoksikaciju organizma te za tretman gihta, reumatizma i artritisa. Ima diuretsko djelovanje (potiče izmokravanje), a istraživanja su pokazala i korist kod funkcionalnih oboljenja crijeva.
