Šećer su ugljikohidrati koji predstavljaju neizostavan dio naše prehrane. Ovisno o konzumaciji može za nas biti izvor potrebne energije ili otrov. Poanta je u pravilnom doziranju i prehrani.
Pod pojmom šećer podrazumijevamo ugljkohidrate u kristalnom obliku ili u prahu, karakteristična slatkog okusa od kojih se većina koristi u prehrani. Pogledamo li malo pažljivije njihov kemijski sastav oni se sastoje od ugljika, kisika i vodika te se javljaju u različitim derivatima i iz različitih izvora. Ako govorimo o njihovoj klasifikaciji onda se oni dijele na monosaharide, disaharide i trisaharide. Najjednostavni šećeri su monosaharidi, a uključuju glukozu (također poznatu i kao dekstrozu), fruktozu i galaktozu.
Šećer koji se najčešće koristi u prehrani je saharoza, koja spada u disaharide. U organizmu ona se hidrolizira u fruktozu i glukozu. Od ostalih disaharida tu su još maltoza i laktoza, tzv. mliječni šećer. Postoje još i druge supstance koje također imaju sladak okus, ali nisu ugljikohidrati, te se ne ubrajuju u šećere. Neki od njih se koriste kao niskokalorična zamjena za šećer, poput primjerice raznoraznih umjetnih zaslađivača.
Gdje ga nalazimo?
Šećer saharoza se dobiva ekstrakcijom iz šećerne repe i šećerne trske. U procesu obrade ovisno o postupku, dobiva se rafinirani odnosno bijeli šećer (prolazi potpunu obradu) i smeđi šećer ne prolazi kroz cijeli proces rafinacije pa u njemu zaostaju razni biljni pigmenti, neki minerali te drugi biljni ostaci. Smeđi se smatra zdravijim, a sadrži u sebi još i manje količine vitamina i minerala.
Od drugih prirodnih izvora tu su još primjerice med, javorov i agavin sirup. Za sirovi med se zna već kako ima antibakterijska, antivirusna i antifungalna svojstva, a u javorovom sirupu pronađeni su i antioksidansi. Tu je još i stevija koja ne sadrži kalorije i čak je do 400 puta slađa od konzumnog šećera. Istraživanja su pokazala kako stevija može sniziti visoki krvni tlak te vrlo povoljno djeluje na probavni sustav smanjujući mučninu i žgaravicu potičući probavu. Nalazimo ga naravno i u čitavom nizu drugih namirnica, ovisno o njegovom obliku, tipa u voću, žitaricama, mlijeku, itd.
Šećer i ljudski organizam
Šećer je neophodan izvor energije te je dijelom čitavog niza biokemijskih procesa u ljudskom organizmu. Primjerice on je ljudskom mozgu osnovni izvor energije. Za pravilan rad mozga potrebno je unijest dnevno čak 130 g šećera. Kad govorimo o unosu šećera na dnevnoj razini tada bi on trebao biti manji od 10% ukupnog dnevnog energetskog unosa. Okvirno govoreći ako je osobi dnevno u prosjeku potrebno 2000 kcal, do 200 kcal trebalo bi potjecati od šećera, odnosno 200 g. U tijelu se on pohranjuje u obliku glikogena u jetri i mišićima. Ukoliko su sve zalihe popunjene tada se on pretvara u masno tkivo.
Prekomjeran unos šećera se pokazao kao opterećenje za čitav organizam te imunološki sustav. Istraživanja su između ostalog i dokazala povezanost između unosa šećera i nepovoljnih razina masnoća u krvi, odnosno dislipidemija. Prekomjeran unos šećera može uzrokovati višu razinu triglicerida i nižu razinu “dobrog” kolesterola, pokazala je studija objavljena u časopisu Journal of the American Medical Asociation.
Izvor: Shutterstock
Šećer kao uzročnik bolesti
Prekomjeran unos hrane te odabir nezdravih namirnica osobito onih bogatih šećerima ili mastima povezuje se s čitavim nizom bolesti. Poput primjerice dijabetesa, pretilosti, karcinoma pa čak i ovisnosti. Dijabetestip 1 jest nasljedna bolest, ali zato tip 2 je direktno povezan sa lošom prehranom. Kad već govorimo o namirnicama, povećan unos gaziranih sokova koji obiluju šećerom dovodi se u vezu s povišenom tjelesnom težinom odnosno s pretilošću što je poznati čimbenik rizika za dijabetes.
Postoje znanstveni dokazi koji izravno povezuju unos šećera te nastanak karcinoma gušterače. Znanstvenici tvrde kako je najvjerojatniji razlog hiperglikemija i hiperinzulinemija. Unosom hrane koja sadrži jednostavne šećere dolazi do naglog povećanja glukoze u krvi i velike potrebe za inzulinom što postepeno dovodi do preopterećenja gušterače i smanjivanja osjetljivosti stanica na inzulin. Visok unos šećera i hrane koja obiluje šećerom doveden je u vezu s karcinomom gušterače, ali i s povećanim rizikom od karcinoma jednjaka, tankog crijeva i pluća.
Dodatnim znanstvenim istraživanjima je potvrđeno kako je šećer zaslužan za poticanje rasta tumora. Ti rezultati upućuju na to da geni uzročnici raka,tzv. ”Ras proteinima”, potiču agresivne tumore pomoću šećera. Ukratko, šećer aktivira postojeće stanice raka time što ih umnožava te pospješuje njihovo širenje organizmom.
